Brdalov prijedlog
Šah u Hrvatskoj ima vrlo dugu tradiciju. U jednom dokumentu spominje se još daleke 1385. godine. Od tada do danas on je imao svoje uspone i padove, ali s tendecijom stalnog širenja i napretka. To je osobito došlo do izražaja polovicom 19. stoljeća. Taj trend uspješno je nastavljen i kasnije. Za vrijeme Domovinskog rata dolazi do stanovitog zastoja, ali i brzog oporavka. U relativno kratkom roku konstituirani su novi organi, doneseni novi akti, Hrvatska se uključila u međunarodne šahovske organizacije, naši šahisti sudjeluju na ekipnim i pojedinačnim natjecanjima za prvenstvo Europe i svijeta, organiziraju se službena i druga natjecanja u zemlji, Hrvatska je domačin nekoliko turnira europskog i svjetskog ranga, nakon manjeg prekida Šahovski glasnik počeo je ponovno izlaziti, itd. No, unatoč neospornih rezultata, u šahu i šahovskom životu naše države prisutna su mnoga otvorena pitanja. Cilj je ovog članka da ukaže samo na neka od njih.
Vrhunski ili masovni šah?
U raspravama o šahu često se postavlja pitanje čemu dati prednost: vrhunskom ili masovnom šahu? Vrhunski šah je veoma važan jer preko njega nacija i država prezentira svoje najviša postignuća na ovom području. On je i značajan motiv i poticaj mnogima koji se žele baviti šahom. Hrvatski vrhunski šahisti ostvarili su dosad zapažene rezultate kako na pojedinačnim tako i ekipnim natjecanjima u svijetu. Tako su naslov svjetskoga juniorskog prvaka osvojili B. Kurajića i O. Cvitan, svjetskog kadetskog prvaka H. Stević i L. Stock, a svjetskoga prvaka u rješavanju šahovskih problema N. Petrović. Na Olimpijadi i Europskom prvenstvu 1992. ekipa Hrvatske podijelila je peto mjesto. Naslov velemajstora dosad su osvojila 22 hrvatska šahista i jedna šahistica, a međunarodnog majstora 60 šahista i 6 šahistica. Medutim, ako na ovom području želimo ostvariti još bolje rezultate, nužno je još potpunije i cjelovitije riješiti status vrhunskih šahista (zdravstvenog i mirovinskog osiguranja, nagrađivanja za postignute rezultate, rješavanja stambenih pitanja, treniranja, priprema i sl.). Kod toga treba imati u vidu činjenicu da vrhunski šah zahtijeva ogroman rad na vlastitom usavršavanju pa ako nema odgovarajuću društvenu potporu i priznanja malo tko će se odlučiti na taj trnovit i neizvjestan put. Stoga predlažem da se pri HŠS-u osnuje posebna komisija za vrhunski šah koja bi pratila tu problematiku i predlagala Upravnom odboru odgovarajuće mjere. Ukazujući na važnost vrhunskog šaha nesmijemo, međutim, ispustiti iz vida činjenicu da bez masovnog šaha nema ni vrhunskog.
Da nije bilo masovnog rada po školama i klubovima, danas bi bili prikračeni za spomenuta i mnoga druga imena vrhunskog šaha (Z. Kožul, M. Palac, I. Žaja, M. Medic itd.). Masovno bavljenje šahom ima, međutim, i mnoge druge društvene koristi. Znanost je već davno utvrdila da šah ima veliku odgojnu ulogu jer povoljno utječe na razvoj pamćenja, koncentracije, brzine računanja, logike razmišljanja, rasuđivanja i sl. Iz njega se mogu izvući značajne pouke i o filozofiji življenja (upornost, promišljanje, predvidanje događaja, objektivnost, strpljenje, izdržljivost itd.). Neki pokazatelji upućuju na zaključak da učenici koji igraju šah postižu u prosjeku bolji uspjeh u školi, da im se inteligencija povečava, da su savjesniji i sistematicniji u radu i sl. Stoga bi šah trebao uživati potporu svih slojeva društva. No, na žalost, nije uvijek tako. O šahu se danas vrlo malo govori i piše. Rijetki su listovi u kojima se daju informacije sa šahovskih natjecanja, ali se o nekim drugim sportovima piše do najsitnijim detalja. Još gora je situacija s televizijom. Za nju postoji samo nogomet, tenis i još nekoliko drugih sportova. Šah, naravno, nije među njima. Neki političari i društveni djelatnici svakodnevno govore o potrebi borbe protiv droge, alkohola i sl., ali kad treba nešto konkretno poduzeti na tom planu, a to znači i preko šaha, nema ih nigdje. Neki pokazatelji upućuju na zaključak da se broj onih koji znaju igrati šah smanjuje. Jedan od uzroka tome su ratne i poratne prilike koje su doskora vladale u našoj državi. Drugi dio uzroka treba tražiti u nedovoljnom shvaćanju i razumijevanju značaja i uloge šaha u našem društvu, o kojem sam ranije govorio. Ako uspijemo promijeniti takva shvaćanja i ozračje, onda ćemo mnogo lakše pronaći i način da takav trend što prije zaustavimo.
Šah u škole!
Jedna od najefikasnijih mjera u tom pravcu je uvođenje, odnosno vračanje šaha u škole. Određeni oblici šahovske aktivnosti u školama prisutni su već dugo u našoj Republici. Najveće zasluge za to pripadaju nastavnicima koji su to najčešće činili iz entuzijazma i ljubavi prema šahu. Do osobitog pomaka došlo je 1974. godine kada su, pod sličnim nazivom, Hrvatski šahovski savez i Šahovska naklada pokrenuli akciju s ciljem daljnjeg širenja i unapređenja šaha u školama. Broj škola u kojima su prisutni određeni oblici organiziranog rada se znatno povečao, a isto tako i broj instruktora i nastavnika koji su na tome radili. Velike zasluge za to pripadaju pokojnom Josipu Prokopu, velikom šahovskom entuzijastu. Najbolje i najambicioznije iz šahovskih škola i sekcija preuzimali su treneri u pojedinim šahovskim klubovima i nastavljali s daljnjim radom, što je imalo vrlo povoljnog odraza na razvoj vrhunskog šaha. Skorašnji rat usporio je pa i zaustavio taj proces. Danas u našoj državi u oko 80 osnovnih škola postoje određene šahovske aktivnosti (šahovske škole, odnosno sekcije s instruktorima), ali je to premalo u odnosu na broj škola (oko 800). Stoga se zalažem za takav sustav aktivnosti koji će omogućiti da svako djete, koje to želi, nauči igrati šah (jer to može i treba biti dio opće kulture svakog čovjeka), a prema mogućnostima i željama i nešto više od toga, da se nastavnici i instruktori osposobe za tu aktivnost, da uprave škola pruže punu potporu toj aktivnosti (među ostalim i nabavkom odgovarajuce literature, šahova, stavljanjem na raspolaganje prostora i sl.). To se može ostvariti samo uz stalnu i koordiniranu suradnju HŠS-a sa Ministarstvom za prosvjetu i sport, odnosno županijskih saveza i Šahovskog saveza Zagreba s područnim uredima. Svjestan sam, naravno, da se to ne može postići preko noći. Ali ako bi našli načina da se svake godine broj škola šaha u osnovnim školama poveća samo za nekoliko postotaka, bio bi to veliki uspjeh.
Za to je nužno stvaranje i određenih organizacijskih, kadrovskih i institucionalnih okvira. Jedna od prvih mjera mogla bi biti osnivanje komisije za šah mladih pri HŠS-u, županijskim savezima i Šahovskom savezu Zagreba, koje bi pratile, poticale i organizirale taj proces. Predlažem također da se u Šahovskom glasniku otvori posebna rubrika “Šah za mlade”, u kojoj bi se davali odgovarajući stručni prilozi iz područja šahovske teorije i prakse, informacije i izvještaji s turnira mladih, reportaže o uspjesima mladih šahista, informacije o radu šahovskih škola po školama, klubovima i sl.
Šahovski klubovi
Danas u Hrvatskoj postoji oko 200 evidentiranih šahovskih klubova.
Zbog nedostatka odgovarajuće društvene potpore, sredstava i prostora u dijelu njih šahovski život je gotovo potpuno zamro, dok se u dijelu sastoji samo u nastupima na ekipnim natjecanjima. Malo je klubova u kojima se odvija organizirani rad sa mladima. Nekim šahovskim klubovima su u postupku denacionalizacije oduzete prostorije, a da im za uzvrat nisu dodijeljene nove. Tako su šahisti ostali bez svojih mjesta okupljanja, a sredstva koja im se dodjeljuju nedostatna su i za minimum aktivnosti. Neki dan me pita jedna majka iz Zagreba gdje može odvesti svoju djevojčicu da igra šah. Odgovorio sam: na žalost nigdje. Umjesto da nam se mladež okuplja u sportskim i društvenim klubovima, a u sklopu toga i šahovskim, svakodnevno čitamo o sve većem drogiranju, provođenju slobodnog vremena po ulicama, divljanju po stadionima itd. I to u zemlji u kojoj je, prema nekim saznanjima, šah kao simbol borbe za neovisnost i slobodu ugrađen u hrvatski grb! Stoga je potrebno poduzeti odgovarajuće mjere da se takvo stanje što prije promijeni.
S tim u vezi se zalažem za pokretanje akcije da se klubovima kojima je u postupku denacionalizacije oduzet prostor što prije dodijeli drugi, a isto tako i klubovima koji nemaju ili nemaju odgovarajući prostor. Ako se nekim sportskim klubovima mogu graditi skupi i velebni stadioni i dvorane, ne vidim razloga da se to ne može osigurati i za šah, s neusporedivo manjim zahtjevima i izdacima. I ne samo to. Mislim da bi trebalo raditi na stvaranju takvog društvenog ozračja koje će omogućiti otvaranje i novih klubova u svim većim mjestima i općinama. Ako žele osigurati svoju daljnju reprodukciju i opstanak, nužno je da klubovi osiguraju stalan i kontinuiran rad s mladima. Najefikasniji način da se to ostvari je otvaranje šahovskih škola pri klubovima u kojima bi najnapredniji iz osnovnih i drugih škola nastavili sa daljnjim radom. Uspostavljanje stalne i kontinuirane suradnje sa školama je neophodna pretpostavka toga. Takvih pozitivnih iskustava ima dosta u našoj državi, ali je potrebno poduzeti odgovarajuće mjere da se njihov broj stalno širi. Imajući u vidu značaj klubova u šahovskom životu mislim da bi u Šahovskom glasniku trebalo više pisati i o njima, njihovim uspjesima i problemima s kojima se susreću.
Kadrovi
Bez odgovarajućih kadrova nezamisliva je svaka sportska pa i šahovska aktivnost. Najveći dio šahovskih aktivista su volonteri koji to rade iz ljubavi prema šahu. Stječe se, međutim, dojam da se takav rad nedovoljno cijeni i stimulira. Stoga je nužno poduzeti odgovarajuće mjere da se takvo stanje što prije promjeni. U protivnom, bit će ih sve manje i manje. Osobito je važno da se u šahovskom životu zadrže šahisti koji su prestali sa aktivnim igranjem jer oni najbolje osjećaju probleme šaha i šahovske organizacije. I oni, međutim, moraju pokazati više želje za to. Posebnu pažnju treba posvetiti instruktorskom i trenerskom kadru.
Sa seminarima za stjecanje zvanja instruktora za rad po školama već postoje određena pozitivna iskustva i rezultati. Dobro bi, međutim, bilo razmislilti i o mogućnosti da se na fakultetima, a osobito na Pedagoškoj akademiji, budući učitelji i nastavnici osposobe za tu ulogu. Znatno složeniji problemi su sa trenerima (čiji djelokrug rada su državne selekcije, šahovske škole u klubovima, županijskim savezima i Šahovskom savezu Zagreba, individualni rad sa perspektivnim mladim igračima i sl.), jer nisu definirani uvjeti za stjecanje tog zvanja. Mislim da je otvaranje katedre za šah pri Fakultetu za fizičku kulturu ili osnivanje Šahovske akademije, gdje bi se ta zvanja stjecala, jedino logično rješenje. Dok se to ne realizira, uvjete i kriterije mogao bi utvrditi HŠS te davati certifikate za to. Umjesto sadašnjeg jednog trenera, HŠS bi, po mom mišljenju, trebao imati tri (za seniorsku, za žensku i za selekcije mladih). Slično je u drugim sportovima, pa ne vidim razloga da ne bude i u šahu. Kao i dosad, njihov izbor treba biti na osnovi javnog natječaja, ali uz znatno potpunije i preciznije definirane uvjete i kriterije.
Financiranje
Sustav financiranja sporta u našoj državi nije riješen na zadovoljavajući način.
Zakon o sportu o tome malo govori, a isto tako i njegove ponuđene izmjene i dopune. Još veći je, međutim, problem u njegovoj provedbi. Ono malo sredstava što se po različitim osnovama izdvaja za sport, najvećim dijelom “pojede” velika i skupa sportska administracija. Vrlo je teško dokučiti kriterije po kojima se preostala sredstva dijele sportskim savezima i klubovima, ali je sasvim izvjesno da šah u tome vrlo loše prolazi, a osobito na lokalnim razinama. Sredstva koja im se dodjeljuju nedostatna su i za minimum egzistencije, pa su prisiljeni potražiti duge izvore prihoda (donacije, pokroviteljstva, reklame, pomoći i sl.).
Zbog nedovoljnog razumijevanja mjesta i uloge šaha u našem društvu i tu, međutim, najčešće nailazimo na zatvorena vrata. To ujedno ukazuje u kom pravcu moramo usmjeriti našu buduću aktivnost na ovom području.
Šahovska naklada
Šahovsku nakladu osnovao je Šahovski savez Hrvatske. Odigrala je vrlo značajnu ulogu u promicanju i razvoju šaha u našoj Republici, a osobito u izdavačkoj djelatnosti. Prema informacijama s kojima raspolažem, 1992. godine izvršena je njezina privatizacija na način da je HŠS zadržao samo 33% vlasništva. To je vjerojatno i razlog da HŠS danas ima malo utjecaja na rad i aktivnost Šahovske naklade, a s 33% udjela u vlasništvu objektivno ga je i teško imati. Činjenica je također da bez takvog utjecaja HŠS teško može ostvariti svoje ciljeve ne samo na području izdavaštva, nego i drugim aktivnostima. Doduše, u poslijeratnom razdoblju u našoj državi je izdano desetak knjiga iz podrucja šaha, ali ni jedno u izdanju Naklade. Stoga su pisci prepušteni sami sebi i drugim izdavačima kojima nije cilj promicanje šaha, već njihovi poslovni interesi.
Hvale vrijedna je odluka HŠS-a da otkupom određenog broja knjiga pomogne piscima, ali to ne rješava prisutni problem. Stoga predlažem da HŠS osnuje poseban izdavački savjet koji bi pratio tu problematiku i predlagao određene mjere i radnje na tom području.
Šahovski dom
Za svaki sport, pa i šah, potrebni su odgovarajući materijalni uvjeti. Ono što je za nogometaše stadion, za plivače bazen, za skijaše skijaška staza i sl., za šahiste su odgovarajuće prostorije, sa stolovima i šahovima. Iz ranijeg teksta je vidljivo da većina klubova u našoj državi nema riješen ili na odgovarajući način riješen problem prostora. Posebno je teška situacija u gradu Zagrebu. ŠK Mladost, nekoć najjačem zagrebačkom i hrvatskom klubu, su u postupku denacionalizacije oduzete prostorije, a da mu za uzvrat nisu dodijeljene druge Jedan od najstarijih šahovskih klubova u našoj zemlji, ŠK Zagreb 1886., već desetak godina nije u posjedu svojih prostorija, a kako stvari sada stoje, pitanje je da li će to i uspjeti ostvariti. A to su klubovi koji su do rata davali ton šahovskom životu u Gradu.
Kada je riječ o Zagrebu, treba imati u vidu i neriješen ili neadekvatno riješen problem smještaja HŠS-a, Gradskog šahovskog saveza i njihovih organa i službi.
Taj problem postao je ove godine još izraženiji nakon što je Šahovski savez Zagreba ostao i bez prostorija u Bogovićevoj ulici, a da mu za uzvrat također nisu dodijeljene druge. Većina turnira iz gradske i državne nadležnosti odvija se u potpuno neuvjetnim prostorijama Doma sportova koje, uz to, dijele sa organizacijom bridžista. Prostorije (sa bibliotekom, računalima i sl.) za pripremu vrhunskih šahista i reprezentacija zasad su samo san. Stoga predlažem da HŠS i Gradski šahovski savez pokrenu odgovarajuću akciju za izgradnju ili dodjelu prostora za šahovski dom u Zagrebu. Ako je to mogla riješiti Rijeka, ne vidim razloga da ne može i Zagreb.
Zaključne napomene
Iz izloženog je vidljivo da su, nakon osamostaljivanja, u šahu i šahovskom životu naše države postignuti zapaženi rezultati. Imajući, međutim, u vidu i izložene probleme i otvorena pitanja, mislim da ulazimo u fazu kada je u šahu i šahovskom životu naše države moguće i potrebno učiniti korak naprijed. U protivnom, došlo bi do zastoja sa svim posljedicama koje iz toga proizlaze. S tim u vezi predlažem da HŠS izradi i donese strategiju razvoja šaha u narednom razdoblju u kojoj bi se, na osnovi analize dosadašnjih postignuća i trenutnog stanja, definirali pravci daljnjeg razvoja. Smisao je ovog priloga da posluži kao inicijalna osnova u tom pravcu.
U izradi toga dokumenta treba se koristiti ne samo našim dosadašnjim iskustvima i saznanjima, nego i saznanjima i iskustvima drugih zemalja, a osobito onih koje bilježe napredak u radu s mladima (Mađarska, Slovenija, Rusija itd.). Kako se takav program može realizirati samo uz aktivnu pomoć i potporu društvene zajednice, potrebno je s njim upoznati nadležne organe i organizacije u našoj državi (Ministarstvo prosvjete i sporta, HOO itd.) i pokušati dobiti njihovu potporu. Na osnovi strategije razvoja šaha u našoj državi poželjno bi bilo izraditi operativne planove i programe njihove provedbe, i to zasebno za poslove i zadatke iz nadležnosti HŠS-a, a zasebno iz nadležnosti županijskih saveza i Šahovskog saveza Zagreba.
I. Sušic